Austrija – Österreich

Težak početak u novoj državi

Kad je Gradišće došlo k Austriji, je najveći dio Gradišćanskih Hrvatov bio najednoč u drugoj državi. Upravni centri, kao na primjer Šopron, Jura ili Sambotel, ki su imali i za Hrvate veliku važnost, su ostali u Ugarskoj. U ovi mjesti su prije tiskale Hrvatske novine i knjige na hrvatskom jeziku, onde su se prije školovali mladi hrvatski učitelji i farniki.

U Austriji su morali Gradišćanski Hrvati nanovič izgraditi infrastrukturu. Ali Hrvati su bili politički u čemernoj poziciji, jer su mnogi peljači naroda bili i u Austriji poznati kao zagovorniki Ugarske. Politički utjecaj su na početku imali samo oni Hrvati, ki su agitirali za Austriju.
Hrvatsko kulturno društvo, ko je od 1918. ljeta širilo propagandu za Ugarsku, je po 1921. ljetom imalo tešku poziciju u Austriji.

Nutarnji raskol manjine

Jur med boji su bili Hrvati raskoljeni u dva političke logore. Jedan od glavnih uzrokov konfrontacije je bilo školsko pitanje. Socijaldemokrati su kanili upeljati javne škole, ali Kršćansko-socijalna stranka je iz Beča odredila, da neka u Gradišću dalje valja ugarski sistem s katoličanskimi osnovnimi školami. U ovi škola je crikva odredila podučavanje, a u hrvatski seli je to bilo i po hrvatsku.

Konačno je iz ovoga konflikta nastala polarizacija – zalaganje za hrvatski jezik je nastao simbol za kršćanskosocijalnu političku orijentaciju, a socijaldemokrati su odbili hasnovanje hrvatskoga jezik u školi i javnosti.

Hrvatska društva su se jur ončas sve već integrirala u konzervativne političke strukture. Politički raskol je i po Drugom boju dugo dominirao manjinsku politiku. Socijaldemokrati med Hrvati su desetljeća dugo odbili manjinska prava i hrvatski jezik. Na drugu stran je Hrvatsko kulturno društvo – u uskoj povezanosti peljajućih funkcionarov s ÖVP-om – za sebe potribovalo isključivu legitimaciju, da govori za manjinu. U ovoj konstelaciji su se obadvi grupacije desetljeća dugo blokirale, a razvitak manjine je stagnirao.
Stoprv u zadnji deseti ljeti je došlo i med socijaldemokrati do drugih pozicijov prema hrvatskomu jeziku.

Nacionalsocijalizam

Za vrime nacionalsocijalizma u Austriji od 1938. ljeta do 1945. ljeta je hrvatski jezik bio nepoželjen. U kratkom vrimenu je hrvatski zamuknuo u škola i u javnom žitku. Hrvatske novine su došle pod kontrolu i su u 1942. ljetu konačno prepovidane.

Hrvatski učitelji i duhovniki, ki su se suprotstavili germaniziranju, su morali projti iz hrvatskih sel. Farnik Semeliker je zbog otpora bio zaprt u koncentracionom logoru Dachau. Istodobno je ali i med Gradišćanskimi Hrvati bilo dost pristašev nacionalsocijalistov, ki su se jur pred 1938. ljetom priključili ilegalnim nacionalsocijalistom.

Po priključenju Austrije na Treti Reich se je čulo i za plane iseljavanja Gradišćanskih Hrvatov iz Gradišća, ali ovi plani nikada nisu nastali konkretni.

Obnavljanje po boju

Po boju se je Gradišće našlo u sovjetskoj zoni Austrije i na mrtvoj granici prema Istočnom bloku. Pod ovimi uvjeti je bio ekonomski razvitak jako težak. Gradišće je još danas najmanje razvijena zemlja Austrije.

Zbog slabe ekonomske situacije, zbog sve manje važnosti seljačtva u modernom ekonomskom sistemu i zbog manjkanja djelatnih mjest u Gradišću su mnogi Hrvati morali projti iz domaćih sel. Najveći dio je prošao u Beč, da bi onde našli posao. Hrvatske općine sridnjega i južnoga Gradišća broju med ona sela, ka od brojidbe do brojidbe zgubljaju najveć stanovničtva.

Hrvatska društva su na to na različne načine reagirala. Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču organizira za Hrvate u Beču odredjene hrvatske ponude i kani nadomjestitit seoske strukture, a KUGA u Velikom Borištofu svisno kani na selu stvoriti atraktivne priredbe.

Hrvatski jezik u javnosti

Hrvatski jezik je danas priznat kao službeni jezik u šest od sedam kotarov Gradišća. Zvana toga je gradišćanskohrvatski jezik crikveni jezik u Biškupiji Željezno. Od ljeta 2000 su seoske tablice pred hrvatskimi seli dvojezično naznačene.

Hrvatska redakcija ORF-a emitira od 1978. ljeta početo i program na hrvatskom jeziku, u medjuvrimenu dnevno oko 50 minut, a svaki tajedan u nedilju kažu pol ure hrvatske televizije.

Gradišćanski Hrvati imaju nadalje tajednik “Hrvatske novine”, ke izajdu početo od 1910. ljeta, najprije u Juri (Győr), kasnije u Beču, danas u Željeznu. Biškupija izdava vjerski list “Glasnik”. Nadalje postoju nadregionalni časopisi “PUT” i “Novi Glas” i cijeli red lokalnih izdanj. Svako ljeto izajde nekoliko knjig na hrvatskom jeziku, pred svim lirika i proza, a u zadnje vrime sve već kazetov i CD-ov.

Hrvatski jezik u podučavanju

Podučavanje u hrvatski seli je bilo svenek hrvatsko odnosno dvojezično. Samo za vrime nacionalsocijalizma je bio hrvatski jezik prepovidan. I danas garantira “Manjinski školski zakon za Gradišće” dvojezično podučavanje u osnovni škola. Pokidob da školski zakon ne definira jasno, ča je “dvojezičnost” odnosno ke cilje mora dostignuti dvojezično podučavanje i pokidob je jezična kompetencija dice jako različna, je danas u mnogi škola tako, da se dica jako malo uču na hrvatskom jeziku.

Na razini glavne škole postoji samo u Velikom Borištofu ponuda dvojezičnoga podučavanja, istotako u gimnaziji u Borti. U drugi škola je hrvatski jezik samo predmet.
Gradišćanski zakon o čuvarnica predvidja u hrvatski seli šest uri na tajedan hrvatskoga odgoja. Za budućnost je predvidjeno proširenje na devet uri.

Opširna manjinska prava

Manjinska prava Gradišćanskih Hrvatov su zapisana u Temeljnom zakonu države oz 1867. ljeta, u mirovnom ugovoru iz St. Germaina 1921 i u Državnom ugovoru 1955. Iz gledišća manjin je najvažniji dio ovoga ugovora Član 7, ki sadržava manjinska prava Hrvatov u Gradišću u ustavnom rangu.

Važni dokumenti su nadalje Zakon o narodni grupa iz 1976. jeta i konvencije Europskoga vijeća za obrambu manjin odnosno manjinskih jezikov. U ljetu 2000 je austrijski parlament jednoglasno zaključio promjenu ustava, polag koga je obramba manjin državni cilj.

Centralno pitanje za Hrvate u Gradišću nisu zakonske garancije. Problematično je pred svim realizacija u praksi. Tako su Hrvati prem jasne zakonske norme čekali desetljeća na priznanje službenoga jezika, a i seoske tablice su stoprv za vrime EU-sankcijov realizirane – 45 ljet po Državnom ugovoru.

Državni ugovor – član 7
BGBl. Nr. 152/1955

Prava slovenske i hrvatske manjine

1. Austrijanski državljani slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i Štajerskoj uživaju ista prava na temelju istih uvjetov kot svi drugi austrijanski državljani uključivši pravo na svoje vlašće organizacije, spravišća i štampu na vlašćem jeziku.
2. Oni imaju pravo na elementarno podučavanje na slovenskom i hrvatskom jeziku i na razmjeran broj vlašćih sridnjih škol; u vezi s tim ćedu se provjeriti nastavni plani i postaviti odiljenje školske nadzorne vlasti za slovenske i hrvatske škole.
3. U upravni i sudski kotari Koruške, Gradišća i Štajerske sa slovenskim, hrvatskim ili mišanim stanovničtvom dopustit će se slovenski ili hrvatski jezik dodatno k nimškomu kot službeni jezik. U takovi kotari ćedu se sastaviti nazivi i natpisi topografske naravi i na slovenskom ili hrvatskom jeziku kot i na nimškom.
4. Austrijanski državljani slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i Štajerskoj sudjeluju na kulturni, upravni i sudski ustanova u ti kraji na temelju istih uvjetov kot drugi austrijanski državljani.
5. Djelovanje organizacijov, usmirenih na to, da oduzmu hrvatskomu ili slovenskomu stanovničtvu njegovu osebinu ili njegova prava kot manjina, mora se prepovidati.

Uloga društav za manjinu

Hrvati u Gradišću su potpuni integrirani u politički i društve i život većine. Razumilo se je svenek po sebi, da su zastupani u općinski tanači, a i u zemaljskom saboru. Samostalo političko gibanje Gradišćanskih Hrvatov je postojalo samo jako kratko po 1921. ljetu. Ova hrvatska stranke se je friško integrirala kršćansko-socijalnu stranku. Peljač hrvatske stranke Lovre Karall je kasnije za ÖVP nastao prvi zemaljski poglavar Gradišća po Drugom svitskom boju.

Zalaganje za hrvatsku kulturu i za jezik je bilo svenek u ruka privatnih inicijativov i društav,a ne zemaljske politike. Društva su se i gladala kao zastupniki manjine u politički posli. Društva se skrbu za izdavanje publikacijov, očuvanje i istraživanje folklora, za kulturne i znanstvene priredbe, za jezične tečaje za dicu i odrasle, za realizaciju manjinskih prav, za zabavne i športske priredbe na hrvatskom jeziku i mnogo drugo. Republika Austrija podupira ovo djelovanje s oko 1,1 milijoni € na ljeto.

Savezna vlada je instalirala poseban gremij, takozvani “Savjet za hrvatsku narodnu grupu”, ki predlaže podiljenje subvencijov na pojedine projekte i ki more dati svoj stav u manjinski posli.

Posebnu ulogu u kulturnom djelovanju igraju seoska folklorna i tamburaška društva. U mnogi seli su oni najvažniji faktori u djelovanju s mladinom i u širenju hrvatskoga jezika i hrvatske svisti.