Jedna od ovogodišnjih dobitnica nagrade „Uspješne hrvatske žene“ koju dodjeljuje Mreža hrvatskih žena / Croatian Women’s Network je i Lidija Ortloff, koja je dobila nagradu u kategoriji Vodstvo i inovacija. Karijera ju je vodila različitim putevima, od korporativnog bankarstva, znanstvenih seminara do treniranja i suđenja u tenisu. Uz sve to, više od 40 godina povezana je sa Sveučilištem Harvard koji je i sama pohađala i završila, a danas je usredotočena na regrutiranje hrvatskih studenata upravo na taj prestižni fakultet. Intenzivno je uključena u Udrugu hrvatsko-američkih profesionalaca (ACAP) na poziciji u upravnom odboru te na poziciji tajnice Udruge. Ova rođena Zagrepčanka bila je i prva predsjednica Bostonskog ogranka ACAP-a, a aktivno sudjeluje u mnogim projektima Udruge. U razgovoru za Maticu Lidija nam je otkrila kako je uspjela očuvati hrvatski jezik, ali i prenijeti ga svojoj djeci koja nikada nisu živjela u Hrvatskoj. Objasnila nam je i što je potrebno za apliciranje na prestižno sveučilište te planira li povratak u domovinu.
Čestitke na nagradi „Uspješne hrvatske žene“ koju Vam je dodijelila Mreža hrvatskih žena Toronto. Koliko Vam znači to priznanje?
Bila sam jako iznenađena nagradom. Za kandidata me predložio predsjednik ACAP-a Zagreb Don Markušić i začudila sam se kada su mi rekli da sam jedna od ovogodišnjih dobitnica. Puno mi znači da netko cijeni moj trud koji traje već 43 godine i da su me uopće primijetili.
U Zagrebu ste sudjelovali i na konferenciji Mreže hrvatskih žena. Koliko su takve konferencije važne za Vas osobno, baš kao i povezivanje s ostalim uspješnim Hrvaticama diljem svijeta?
Naučila sam u životu koliko puno znači kada imaš ljude koje poznaješ diljem svijeta i koliko me zapravo motivira kada vidim koliko nas je koje dajemo sve od sebe da pomognemo jedna drugoj. Gledajući od svoje mladosti do danas, žene su postigle dosta toga, ali ovakve konferencije su još uvijek važne zbog više razloga. Ponajprije zbog povezivanja, ali i zbog mladih žena kojima se tako ostavlja naslijeđe. Ovakve konferencije idealne su za njih da iz prve ruke percipiraju postignuća drugih, da ih na taj način motiviraju i da vide kako njihov trud nije uzaludan.
– Lidija je jedna od ovogodišnjih dobitnica nagrade „Utjecajne hrvatske žene“
U Ameriku ste otišli kao još kao dijete. Kako je došlo do te odluke?
Roditelji su oboje bili elektrokemičari. Dobili su postdoktorske stipendije na godinu dana u Kanadi, koje su naknadno produžene još godinu dana. Bili smo spremni vratiti se u Zagreb nakon dvije godine, no moj otac je dobio ponudu za posao u Americi. Odlučili su tada produljiti boravak još godinu dana s mišlju da bolje upoznaju Ameriku. Mama je u međuvremenu dobila posao na Sveučilištu MIT. I tako je krenulo, još jedna godina, pa još jedna, pa sve dok nisam završila gimnaziju i krenula na studij na Harvard.
Je li na početku život u drugoj zemlji bio težak? Koliko su vam u asimilaciji pomogli hrvatski iseljenici?
Mislim kako je mojim roditeljima bilo puno teže nego bratu i meni. Oni su morali naučiti jezik koji ni jedan od njih nije učio u Hrvatskoj, a mi kao djeca smo se brzo snašli. Bilo je teško objasniti odakle smo došli jer na žalost u američkim školama slabo se uči geografija, a hrvatskih zajednica nije baš bilo u to doba kada smo se preselili u Ameriku. Roditelji su našli nekoliko naših ljudi s kojima su postali i ostali doživotni prijatelji, a brat i ja smo se malo družili s njihovom djecom.
Kako ste tijekom tih godina uspjeli očuvali hrvatski jezik s obzirom na to da i danas odlično govorite hrvatski?
Kod kuće smo govorili samo hrvatski, a brat i ja smo provodili dva do tri mjeseca svako ljeto s bakom i djedom u Hrvatskoj. Na taj način smo, iako daleko od domovine, uspjeli sačuvati jezik koji je osnova našeg identiteta.
Aktivna ste članica Udruge hrvatsko-američkih profesionalaca. Možete li nam ispričati nešto više o tome.
Otišla sam na prvu konferenciju ACAP-a u Washingtonu na preporuku naše konzulice Sanje Laković iz Chicaga koja je mislila kako bi me to zanimalo. I imala je pravo. Bila sam do sada na svakoj konferenciji osim u Clevelandu, a nakon nje sam postala tajnica Udruge. Sviđalo mi se što članovi Udruge žele uspostaviti poslovne kontakte s ljudima u Hrvatskoj, a jedan od ciljeva im je podignuti status Hrvatske na svjetskome tržištu i uložiti u nju. Danas se bavim najviše mladima koji žele studirati u SAD-u te sam ponosna što ACAP dodjeljuje razne stipendije studentima u Hrvatskoj i onima koji idu u SAD na studij. Udruga brzo raste zahvaljujući posvećenosti ljudi koji osim svoga plaćenog posla provedu satima svaki tjedan volontirajući u ACAP-u.
Vaš poslovni put je vrlo zanimljiv. Završili ste Harvard te danas pomažete pri upisu i hrvatskim studentima koji se tamo žele obrazovati. Kako ste se odlučili upravo za taj posao?
U biti sam „upala“ u taj posao bez puno razmišljanja. Počela sam čim sam diplomirala na Harvardu. Činilo mi se da moj intervju 1977. godine koji sam imala prilikom upisa na studij nije bio od prevelike pomoći tadašnjoj komisiji fakulteta – sastojao se samo od pitanja i odgovora bez razgovora – pa kada sam diplomirala, javila sam se uredu za upise misleći kako bih ja to mogla bolje obaviti. Nakon završenog treninga počela sam intervjuirati prvo američke kandidate za upis na Harvard, a kada su prije dvadesetak godina uveli nove stipendije koje pokrivaju sve troškove studija, počela sam razmišljati o našim hrvatskim učenicima koji bi takvom mogućnošću imali priliku i mogli si priuštiti studij na Harvardu. Javila sam se gimnazijama u Zagrebu i pitala mogu li doći predstaviti Harvard i općenito sveučilišta u SAD-u 3. razredima. Tako su polako krenule prijave, a ja taj posao radim sada već pune 43 godine. Nekad sam bila zadužena za dio Massachusettsa, dio Virginije i Hrvatsku, ali danas je fokus samo na Hrvatskoj. Iznimno sam ponosna na studente i užitak mi je slušati o njihovim uspjesima i interesima. To me tjera dalje.
Koliko se Hrvata prema Vašim podacima do sada uspjelo upisati na Harvard?
Otkad sam zadužena za Hrvatsku, od 2010. godine, 16 ih je već primljeno na studij. Za jednu državu od oko 4 milijuna ljudi, to je golemi uspjeh naših učenika. Harvard prima oko 3% od skoro 60.000 prijava godišnje. Osam ih je već diplomiralo, dvoje će sada u svibnju završiti studij, troje nastavljaju i troje ih je ove godine upisalo studij i počinju na jesen.
Imate li kakav savjet za sve one koji se žele upisati na Harvard, a misle da im je to nedostižno zbog visine školarine?
Novac više nije presudan. Danas, ako je obiteljski prihod 100.000 dolara godišnje ili manje, sve je besplatno. Školarina, stan, hrana, čak i novac da studenti mogu kupiti sve što im je potrebno od opreme, ali i da imaju novac da odu i na pizzu s novim prijateljima, ako im obitelj to ne može priuštiti. Ako im obitelji imaju primanja do 200.000 dolara, tada ne plaćaju školarinu, samo studentski dom i hranu i imaju dodatnu pomoć koja ovisi o financijskoj situaciji u obitelji (bolesna osoba koja treba skupu terapiju ili lijekove, više djece u obitelji koji će također trebati studirati….). U slučajevima kada obitelj zarađuje više od 200.000 dolara, gleda se od slučaja do slučaja. Ured za upis na Harvardu prima ih bez obzira na financijsku situaciju. Tek nakon što su primljeni gleda se koliko će im trebati novca da upišu studij, a da im obitelj ne ostane na cesti zbog toga. I svi diplomiraju bez duga. Moj savjet svim studentima koji se žele upisati na Harvard nije vezan uz financije i plaćanja, nego ide u smjeru izvanškolskih interesa i aktivnosti. Sveučilišta u SAD-u traže odlične učenike koji nisu samo izvrsni u obrazovanju, nego se i nečim drugim bave – sportom, umjetnosti, glazbom, volontiranjem – nije važno čime se bave, nego da su zainteresirani, da ulažu volju i trud i u tome idu naprijed. Student s najboljim prosjekom, a bez izvanškolskih interesa neće biti primljen jer Harvard traži da se svaki student svojim dodatnim interesima nekako uključi u društvo i da na taj način pridonosi tom društvu.
Živite na relaciji Boston – Zagreb. Koji su najveći izazovi takvog života?
Najveći izazov je stići na sve! Uvijek se održava neki događaj ili u Bostonu ili u Zagrebu na kojem ne mogu biti prisutna, no tako živim otkad smo otišli iz Hrvatske. I samo putovanje tamo i natrag postalo je komplicirano i zamorno.
Vaš suprug je Amerikanac. Jeste li ga naučili nekim hrvatskim tradicijama?
On je zaljubljen u Hrvatsku. Dolazi sam svake godine na jesen na jedrenje po Jadranu s dečkima i otkad je u mirovini dolazi sa mnom na produženi boravak u Hrvatsku. Ja i dalje slijedim i njegujem hrvatsku tradiciju i kulturu u kući. Što se hrane tiče, sama radim mlince, kremšnite, bečke odreske i druge stvari, također obojim i ukrašavam pisanice, tome me naučila jedna prijateljica Ukrajinka jer je kod njih to dio kulturne baštine baš kao i kod nas. Svake godine održim radionicu u Hrvatskoj školi u Bostonu gdje učim djecu (i njihove roditelje) kako se s voskom ukrašavaju jaja. Suprug je isto to naučio, kao i djeca, pa je u uskrsno doba naša kuća puna pisanica.
I Vaša djeca odlično govore hrvatski jezik iako nisu živjela u Hrvatskoj, kako ste uspjeli u tome?
Otkad su se rodili, ja govorim samo hrvatski s njima. Moji roditelji su živjeli blizu nas, pa su i njih imali kao uzor. Kada bi mi se obratili na engleskom, ja sam ih samo gledala dok nisu ponovili to na hrvatskome i tako su naučili da ako žele primjerice kolačić, moraju mene pitati na hrvatskome, a supruga na engleskome. Proveli su ljeta u Hrvatskoj, kuća mi je puna hrvatskih knjiga i glazbe, tako da su konstantno bili okruženi hrvatskim jezikom i kulturom.
Ima li u Americi, prema Vašem saznanju, dovoljno prilika za učenje i hrvatskoga te treba li toga više?
Mislim da treba više. Neki gradovi imaju hrvatske škole, ali one su uglavnom za djecu. Ima dosta naših ljudi koji su u braku s Amerikancima i oni trebaju nastavu koja je namijenjena odraslima i to odraslima koji nemaju pojma o stranim jezicima. Djeci je važno biti u razredu s drugom djecom, ali mislim da bi odraslima bilo lakše da imaju neki online tečaj koji bi mogli pratiti kada imaju vremena.
Razmišljate li o povratku i što mislite da bi potaknulo Hrvate iz SAD-a na povratak u domovinu?
Već više od 50 godina razmišljam o povratku, ali ću nastaviti kao i do sada, malo tu, malo tamo, uglavnom zbog djece koja su u Americi. Mislim da povratak u Hrvatsku izgleda privlačniji svaki dan sve više. Ljudima je dosta tempa života koji je vani nerijetko vrlo ubrzan. Svi traže neku ravnotežu u životu, vidim to i među mladim generacijama. Hrvatska ima sve što mladi žele. Medicina je na svjetskoj razini (zahvaljujući ljudima kao što je dr. Živko Pavletić, koji vodi naše doktore na praksu u SAD pa se vraćaju s vrhunskim znanjem u svojoj specijalizaciji). ACAP i ostali članovi One Croatia trude se, pomažu da ugovor o dvostrukom oporezivanju bude prihvaćen u Američkome kongresu. ACAP-ov program Domovina vodi mlade iz cijelog svijeta u Hrvatsku da upoznaju svoju domovinu, a neki se čak presele u Hrvatsku nakon više generacija života vani. Sve je veći broj povrataka i mislim da će i dalje rasti.
Razgovarala: Željka Sablić Odrljin / Foto: Neva Žganec, Emica Eveđi i privatni albumNajnovije
Iskanje
